Učinkovitost bakrene folije otporne na visoke{0}}temperature uglavnom proizlazi iz njezinog posebnog sastava legure i postupka površinske obrade. Tradicionalna bakrena folija (kao što je elektrolitička bakrena folija ili valjana bakrena folija) temelji se na čistom bakru ili bakru-visoke čistoće, dok bakrena folija otporna na visoke-temperature tvori čvrstu otopinu dodavanjem legiranih elemenata u tragovima (kao što su kositar, cink, nikal itd.), čime se povećava temperatura rekristalizacije materijala i otpornost na oksidaciju. Na primjer, dodavanjem kositra može se formirati sloj legure bakra-kositra, koji na visokim temperaturama stvara gusti oksidni film, sprječavajući daljnju oksidaciju. Osim toga, tehnologija površinskog premazivanja također je ključna. Uobičajeni procesi uključuju:
Pozlata-niklanje bez elektrotehnike: Sloj nikla (1-3 μm debljine) nanosi se na površinu bakrene folije, nakon čega slijedi zlatni sloj (0,05-0,1 μm debljine). Sloj nikla djeluje kao difuzijska barijera, dok zlatni sloj pruža otpornost na koroziju, pogodnu za okruženja iznad 300 stupnjeva.
Organski premaz: Polimer otporan na visoke-temperature kao što je poliimid (PI) ili silikonska smola obložen je da formira zaštitni sloj debljine 5-10 μm, koji može izdržati kratkotrajne temperature do 400 stupnjeva.
Keramički premaz: keramički sloj aluminijevog oksida (Al₂O₃) ili silicijevog oksida (SiO₂) nanosi se metodom sol-gela ili tehnologijom fizičkog taloženja iz pare (PVD). Otpornost na temperaturu može doseći iznad 600 stupnjeva, ali je cijena veća.
